Isus Krist, koji je Svjetlost (usp.Iv 12,46), svijetli pred očima vjerske zajednice i ispunja naš život kao što miris tamjana ispunja prostor i nas same; tako i naše uši trebaju čuti i usvojiti Gospodnju riječ, a naš život postati prostorom gdje će se Gospodnja riječ utjeloviti i roditi novim životom usred starog svijeta, ne bi li ga postupno preobrazila.
Nikome od nas vjerojatno nije nepoznato iskustvo s Božjom riječju, ono iskustvo koje tako jezgrovito i snažno opisuje pisac poslanice Hebrejima: "Živa je, uistinu, Riječ Božja i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca. Nema stvorenja njoj skrivena. Sve je, naprotiv, golo i razgoljeno očima Onoga komu nam je dati račun. (Heb 4,12-13; usp Iv 12, 48).
Takvo iskustvo Božje riječi proistječe iz ustrajnog i generacijama ponavljanog bavljenja njome kroza sve životne situacije u kojima se biblijski vjernik našao i u kojima je trebao svoju vjeru potvrditi i posvjedočiti. Možda smo imali sreću da i mi nešto slično iskusimo u crkvenom navještanju i tumačenju riječi Pisma. Ako nas je riječ Pisma tako snažno pogodila, zasigurno ćemo i sami htjeti čitati iz Knjige nad knjigama. To može ići i u samoći, tišini i skrovitosti vlastite sobice (usp. Mt 6,5-6; Dj 8,26-40) i u skupini nekolicine vjernika, braće i sestara koji teže produbljenom razumijevanju Božje riječi te se žele njome nadahnuti za život ii djelovanje, ili moleći traže svijetlo i pomoć (usp. Dj 12,12; 2Tim 3,14-17). Onaj tko čita Pismo u pravom stavu srca nikada ne čita sam. Tu je, ponajprije, Crkva. Nju vodi Duh Sveti u dublje razumijevanje sveg bogoduhog Pisma. U našem privatnom čitanju mi takoreći ponavljamo ono što Crkva od početka naviješta i tumači i od čega ona trajno živi. Ne bismo smjeli zaboraviti i to da vjernik u Crkvi u svom osobnom traženju i čitanju poruke Pisma nije bez Duha Božjega.
"Molitveno čitanje svetog Pisma", Stjepan Kušar