On je živ!
Marija i Isus
Nema zapisa.
Blog
nedjelja, veljača 26, 2012



Sabranosti u molitvi svakako pomaže i položaj našega tijela u molitvi. Postoje različiti stavovi tijela u molitvi. Od sjedenja i stajanja, klečanja pa do ležanja. U dominikanskoj tradiciji postoje vrlo razvijeni ti stavovi tijela u molitvi, a ulogu tijela u molitvi, na poseban način su razvili učitelji molitve na istoku. Istina je da sv. Terezija ne govori puno o položaju tijela u molitvi u odnosu na istočne metode. Ono što znamo, a to je da je sv. Terezija molila u položaju koji se danas naziva "karmelski stav", tj. sjedeći na petama. Bila je to u ono doba jedna normalna pozicija za pisanje i molitvu, koja se danas savjetuje od učitelja meditacije. Vrijednosti ove pozicije su određena relaksiranost tijela, sniženje težišta tijela, stav očekivanja, slušanja, primanja. Ovaj Terezijin položaj tijela u molitvi podržava nepokretnost, mir tijela, progresivni mir koji se osjeća na emocionalnoj i živčanoj razini. Taj položaj podupire to sjedinjenje u kojemu se čini da je čovjek koncentriran kao u jednoj točki. Terezija nam govori o sličnim iskustvima: "Onaj koji moli ne usudi se niti pomaknuti niti se premjestiti jer joj se čini da joj to dobro treba nestati između ruku; ponekad ne bi željela niti disati…" (V 15,1). Ili: "Oni koji s nalaze u tome stanju ne bi htjeli da se tijelo miče, jer im se čini da će izgubiti onaj mir, te se zbog toga ne usuđuju pomaknuti" (Put 31,3). Radi se o zadobivanju vlasti nad vlastitim tijelom koja može biti viđena kao pobjeda: "Čini se da duša shvaća da se ojačava i da zadobiva snagu na račun tijela ostavljajući ga samim oslabljenim i zadobivajući u molitvi sile protiv njega". (Put 24,5).
Dakle, između tijela i duše u molitvi ne postoji nikakva razjedinjenost nego mudra integracija, progresivno preuzimanje vanjskih osjetila i može se reći, u onoj mjeri u kojoj raste molitva, utoliko se također i tijelu daje mir i radost (Usp. IV 2,4) (Molitva – produhovljuje tijelo. Molitva mijenja i vanjski izgled čovjeka. Kroz tijelo prosijava kao neki sjaj. Zbog toga se sveci i slikaju sa aurama).
Terezija o ulozi tijela govori kada govori da je na početku potrebno napraviti znak križa i zatvoriti oči. Jedno svjedočanstvo s. Ane od sv. Josipa govori da je Terezija ponekad molila s rukama upravljenim u nebo, u poziciji koja je karakteristična za molitelja kršćanina.
Za molitvu je važan i ambijent u kojoj se ona obavlja.


Ambijent molitve
Za obavljanje molitve Terezija predlaže jedno tiho mjesto kao samoća vlastite sobe, kapela ili prostor u prirodi. Ali jednako tako, uvjerena je da se posvuda može moliti, pa kaže: "Bilo bi jako teško kada bi se samo u skrovištima moglo moliti!; a razlog tomu je što "onaj koji zaista ljubi nikada ne prestaje da ljubi i misli uvijek na Ljubljenoga na bilo kojem mjestu se nalazi" (F 5,16).
Sredstva za koncentraciju u molitvi
U hodu prema sabiranju, koje je duga etapa, nakon savladavanja psihofizičkih uvjetovanja, važna je pažnja na unutarnja i vanjska osjetila koja trebaju biti blago nošena prema objektu molitve, odnosno prema prisutnosti Drugoga, prema Onome od koga znamo da smo ljubljeni. Zbog toga Terezija nudi jedno sredstvo preobrazbe funkcije vanjskih osjetila: "gledanja", "govorenja", "slušanja". Relativno lakše se naučiti na šutnju, nego što je "preobratiti" funkcije unutarnjih osjetila: razum, volja, fantazija. Posebno fantazija, prema Tereziji je ona koju je najteže savladati. Sredstva koja su ponuđena za molitvu imaju tu prvu psihološku funkciju: ponuditi vanjskim i unutarnjim osjetilima mogućnost djelovanja koji bi ih usmjerio na Boga. Potrebno je pronaći Boga po posredovanjima njegove prisutnosti da bi se prispjelo do zajedništva s njime unutar nas, u našoj najdubljoj intimnosti. Terezija nas uči da molimo služeći se sredstvima koja su prikladna kao posrednici da nas dovedu do zajedništva s Bogom. Ona ih navodi nekoliko a poznate su po nazivom Terezijine meditacije za sabranost.
Prva od njih je
Knjiga. U svome dugotrajnom mučenju od početaka svoga života molitve Terezija je našla pomoć u knjigama. Pa tako kaže: "Nikada se nisam usuđivala početi moliti bez knjige, jer bez nje se moja duša toliko bojala biti u molitvi, kao da se išla boriti protiv mnoštva ljudi. Ovim sredstvom, koje je bilo poput društva ili štita na koji sam trebala primati udarce mnoštva misli, bivala sam utješena. Jer suhoća ne bijaše ono uobičajeno, ali je bijaše uvijek kada bi mi nedostajala knjiga, jer bi duša odmah bivala smetena, a misli izgubljene. S knjigom bih ih počimala sabirati i gotovo umiljavanjem voditi dušu. A puno puta, čim bih otvorila knjigu, nije bilo potrebno ništa više. nekada sam čitala malo, drugi put puno, već prema milosti koju bi mi udjeljivao Gospodin". (Ž 4,9). Iz toga njezinog iskustva ona i daje savjet za molitvu: "Velika je pomoć uzeti dobru knjigu na narodnom jeziku za sabiranje misli i za dobru usmenu molitvu" (Ž 26,10).

zamakdushe @ 11:18 |Komentiraj | Komentari: 0
Mali Isus
Arhiva
« » stu 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
149953
Index.hr
Nema zapisa.