PAD I RUŠEVINE - ISTOČNI GRIJEH

Ako se dogodi nesreća, ispitujemo uzroke. Ako griješimo, potražimo razloge.

1. Zašto su pali anđeli? Da bi ih Bog mogao uvesti u svoj božanski život, morali su se slobodno odlučiti. Zato im se Bog nije objavio u svoj svojoj veličini i privlačnosti. Objavio im se dovoljno jasno da ga mogu prihvatiti i ostao dovoljno nejasan da ga mogu odbaciti.
   
   

   Bit njihova grijeha: "Neću služiti!... Podići ću svoje prijestolje zdesna Bogu; bit ću jednak Svevišnjemu!" Trebao je ući u prijateljstvo s Bogom s povjerenjem i ljubavlju, a on se odlučio za oholost, bahatost, neprijateljstvo, pobunu...
   
   

   Taj duh đavao ulijeva u ljudska srca koja tako postaju otrovana grijehom.
   
   

   Isus u raspravi sa Židovima (Iv 8) kaže: "Vi imate đavla za oca i vršite želju svoga oca. On je ubojica ljudi od početka. On je lažac i otac laži. Vi ne prihvaćate Božje riječi jer niste od Boga!"
   
   

   Gdje je neiskrenost i laž, gdje je neprijateljstvo i mržnja koja ubija, tu je prisutan sotona. Laž i mržnja tipično su sotonske osobine.
   
   

   Svojstva đavla i njegovih sljedbenika: skloni su varkama i lažima. Zatvaraju se u sebe, osamljeni su, rastrgani, negativni prema drugima. Nemaju prijateljske odnose s drugima.
   
   

   Svojstva slobodne Božje djece: poklonici su istine. Otvoreni prema Bogu i ljudima, smireni i radosni. Sve gledaju dobrohotno, u ljubavi prijateljuju s Bogom i ljudima.
   
   

2. Zašto su pali prvi ljudi? Zašto mi griješimo? Knjiga postanka, opisujući grijeh prvih ljudi, govori nam o uzrocima, procesu i posljedicama naših padova!
   
   

1. Đavao je prvim ljudima prikazao Božju zabranu težom nego što jest da u njima izazove nepovjerenje prema Bogu: "Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?" Na dnu grijeha krije se stav: "Život po Božjem zakonu je pretežak... Tko može ispunjati sve ono što savjest nalaže? Bog nema pravo to od mene tražiti!"
   
   

2. Pobuđivao je u njima želju za neovisnošću, apsolutnom slobodom, ohološću: "Ne, nećete umrijeti... nego ćete biti kao bogovi!" Čovjek ne vjeruje da će mu život u prijateljstvu s Bogom donijeti sreću, blaženstvo. Želi to osigurati sam sebi vlastitim silama.
   
   

3. Nakon što je u njihova srca posijao sumnju, nesigurnost, praroditelji postaju plijen požude i strasti. "Žena vidje da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, za mudrost poželjno." I nama se Bog čini često tvrd. A požuda i strast "nude" nam zadovoljstvo i sreću. Oslabljeni sumnjom pribjegavamo užicima koje pruža požuda tijela, očiju i oholosti.
   
   

4. Učinili su grijeh neposlušnosti: "Žena uze njegova ploda i pojede." Kad robuje strastima, čovjek se sve više udaljava od Boga, buni se, ne sluša ga, postaje Božji neprijatelj, a to je trajno stanje grijeha.
   
   

5. Grijeh sa sobom povlači loš primjer, sablazan, nagovaranje drugoga na grijeh. "Dade ga i mužu te je i on jeo." Kad čovjek sagriješi, teško podnosi da postoji kraj njega netko tko se drži Božjega zakona: sebe i druge uvjerava da dobro čini te nastoji, najviše javnim mišljenjem, navesti druge da misle i žive kao on – po zakonu grijeha.
   
   

6. Rezultat grijeha: golotinja, praznina, ruševine bića. Koliko ljudi danas osjećaju nutarnju golotinju, nezadovoljstvo, prazninu, besmisao, životnu bljutavost?
   
   

7. Kad ih Bog traži, pokazuje im uzrok njihove golotinje, nesreće. "Ti si dakle jeo sa stabla s kojeg sam ti zabranio jesti." Ali oni krivnju bacaju na druge: "Žena koju si mi dao dala mi je pa sam jeo..." "Zmija me navela pa sam jela." I danas čovjek za svoje padove i neodgovornost baca krivnju na druge.
   
   

8. Tada Bog s njima više ne razgovara. Tjera ih iz raja. Moraju iskusiti posljedice svoga grijeha. Dokle god čovjek ne priznaje grijehe nego za njih okrivljuje druge, nema pristupa Bogu.
   
   

   Izvor:"Sloboda za ljubav" Slavko Pavin, SI